«Dnevnik medicinske sestre na stažu»

🌌Sve što želimo početak je naše putanje.Sve što će nas zadesiti, već je određeno i zapisano usmjeravajući putanju do njenog kraja🌌


08.07.2017.

Onkologija.

Onkologijo, muko moja. Ljudi koji su ti sudbinom naklonjeni, moj su nemir noćas. Lica izduljena, vidno, grubo ograničena. Kosa opala, kosti sićušne, ekstremiteti i još poneki mišići oteknuti u isuviše velikoj mjeri i unatoč svemu tome, na tim istim licima je osmijeh. Zdravi čovječe, osmijeh iskreniji i ratoborniji od tvog! Ove izmučene duše ratuju osmijehom, u inat! Oni prkose zloglasnoj bolesti! Kako onda ti da ih ne pogledaš sa osmijehom, sa divljenjem?

15.05.2017.

Novo odjeljenje. Smrt. Šok.

Prebačena sam na intenzivnu njegu. Prije toga sam bila na odjeljenju ortopedije i imala sam jedan indirektni dodir sa smrću. Mislim, vidjela sam tu pacijenticu, ali u posljednjim momentima života i onda je preselila, umrla, kako god želite to imenovati. Ali danas... danas sam prvi put imala susret sa reanimacijom. Imala sam susret sa dvije smrti. Bila sam nijemi posmatrač. Biljka. Šokirana. Od šoka sam postala ta biljka. Nikada u životu nisam vidjela mrtvog insana. Nikada. Bila je to samo slika sigurnih znakova smrti, sklupčana negdje u ponoru moje mašte. Ono naučeno. Ali nisam nikada na licu mjesta bila tu da vidim tako bolesnog insana i značaj onog doslovnog "posljednjeg izdisaja". Borba duše i tijela. Ali i duša nosi svoj rok trajanja... samo ga mi ne vidimo i možemo pretpostavljati da li smo ga još mogli produžiti. Ali On zna. Samo On. Naime, žena koja je reanimirana, već nekoliko godina se borila sa karcinomom pluća. A druga žena je već bila ovisni korisnik respiratora. Duga cjevičasta čudesa koja u saradnji sa strujom pružaju život. Pretežno da stigneš da se oprostiš od najmilijih, svojim stanjem zatražiš oprost od Njega i onih o koje si se ogriješio. Pa malo i da nahraniš srca onih koji su te oduvijek voljeli i kojima će tvoj posljednji izdisaj biti brodolom. Brodolom na nikom poznatom mjestu. Eto, to je insan. I mene je zaboljelo kada sam vidjela oproštaj pacijenticinih najmilijih od njenog hladnog, plavog lica, boje stopljene sa očima. Bilo mi je žao tog bola i same pomisli da to sutra, ne dao Bog, ali može biti neko moj... šta bi meni neko rekao, kako bi mi saopćio i ukrotio bol kada znam da će nas neizbježno sve dočekati naš "istek roka"? Ali i dalje da boli? Iako znam? Nema te hrabre svijesti. Bolujemo za jednom prazninom a i sami ćemo postati ta praznina... nekome. Nekada. Kada bude suđeno. Eto, tada.

30.04.2017.

Strah. Predrasude. Nema odustajanja.

Dugo sam čekala rješenje iz Ministarstva za odobrenje staža. Koliko sam željela taj poziv, toliko i nisam. Bilo me je strah da li ću uspješno istrajati u ovom izazovu. Međutim, onog trenutka kada sam primila poziv iz Kadrovske uprave, znala sam da je nemoguće natrag, moram to, jednostavno. Mogu. Noć uoči prvog dana staža bila je prilično neprospavana. Nelagodna. Neizvjesna. Nisam znala praktično ništa uraditi. Nisam imala priliku. I zbog toga je taj osjećaj vladao mojim mislima. Ujutro sam došla na razgovor kod glavne sestre koja je izgovarala ohrabrujuće rečenice. Odagnale su strah i unijele mi samopouzdanje. Obukla sam bijelu uniformu i krenula sa razgledanjem slušajući upute glavne sestre odjeljenja. Hodnici su mi izgledali beskrajno dugi, vijugavi kao pod lupom pri nepravilnom rukovanju. Upoznala sam pojedine tehničare i počela sa radom. Pratila sam sve što su radili, pomagala ono što bi mi dozvolili, jer ljudski život je neponovljiv. Jedna mala greška može biti fatalnog ishoda. Mnogo informacija, mnogo striktnih postupaka i nezaobilaznih pravila. Prvi dan me je snašlo ono od čega sam bježala. Šta da vam kažem, krv mi je prijatelj, željezni instrumenti također, šprice, igle, sve. Ali neugodnost pri presvlačenju pelena kod odraslog insana- nikako! Ali izdržala sam. Vodila sam se mišlju kako time samo pomažem toj istoj osobi a i da je život nepredvidiv. Nepredvidiv toliko da se može neko moj ili ja naći u tom istom krevetu, na tom istom odjeljenju. Život je boomerang, donese ti sve ono što ti pomisliš i uradiš. Nekoga nagradi, nekoga kudi i kazni. Moje svjetlo u svemu tome je bila moja mlađa kolegica koja je tu odveć omiljena. Zasluženo. Svojim radom. Ona me je mnogo čemu i naučila.

29.04.2017.

Početak.

Po struci sam stomatološka sestra sa položenim državnim ispitom. Predivan posao ali u državnoj ustanovi. Ne param nosom oblake i nisam kći nekih prestižnih ličnosti da bih dobila gratis usluge vlastodržaca ili u krajnjem slučaju njihovih pijuna. Iz tog razloga sam se odlučila za prekvalifikaciju u opšti smijer i odgurnula prvu godinu obilnog Odsjeka za komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Njemačka k'o Merhamet, dražesna, nudi priliku za nešto bolje, a bolje je sve ono od ovog ovdje. Ne od divnog Sarajeva, ne od predivne Bosne, nego uvjeta za život u istim. Počela sam staž u jednoj sarajevskoj bolnici na odjeljenju gdje se nalaze prilično nepokretni pacijenti. Tu sam već tri pune sedmice. Mislila sam da neću moći podnijeti gledanje genitalija, presvlačenje i apliciranje katetera, ali navikavam se. Iz tog razloga želim prenijeti svoja iskustva i možda nekome od vas olakšati dušu, ohrabriti um ili stegnuti srce otvrajući vrata snažnom ustrajanju.